Hrvatska će uskoro po prvi puta dobiti Zakon o lobiranju kojim bi se trebale regulirati aktivnosti lobiranja koje se kod nas percipiraju većinom u negativnom kontekstu i povezuju s mutnim i koruptivnim poslovima. Razlog takve percepcije, osim nepostojanja regulative, najviše je u tome što se lobiranje većinom odnosi na komunikaciju s obnašateljima vlasti i donositeljima odluka, a znamo da je povjerenje u politiku i političare u Hrvatskoj na niskim granama.
Inače, tradicija lobiranja seže još u antičko doba, a moderno tumačenje veže se uz SAD i 1869. godinu, kada je predsjednik Grant lobistima nazvao brojne koji su mu dolazili u hotel Wilard gdje se opuštao uz piće i cigare, kako bi od njega zatražili potporu u Kongresu ili određene usluge. Zakonsko reguliranje lobiranja u SAD-u započinje 1938. godine kada je donesen Foreign Agents Registration Act. Da je to kompleksno područje potvrđuje i činjenica da je SAD svoj Zakon o lobiranju nekoliko puta mijenjao ili bolje rečeno unaprjeđivao kako bi prostor za moguće nepodobne radnje bio sveden na najmanju moguću mjeru, a cijeli proces što transparentniji.
I u Europskoj uniji praksa lobiranja strogo je regulirana i vrlo transparentna. U Hrvatskoj su se lobističke aktivnosti intenzivirale nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju kada smo donosili brojne nove zakone ili prilagođavali postojeće, kao važna spona privatnog i javnog sektora.
Pojam „lobiranje“ nastao je iz riječi lobby, koja od 17. stoljeća označava predvorje Donjeg doma Engleskog parlamenta u kojem su se predstavnici različitih interesnih skupina nalazili sa zastupnicima, s ciljem utjecanja na donošenje odluka.
U odnosima s javnostima koristimo širi pojam Public affairs, koji podrazumijeva komunikaciju sa svim javnostima kojima je u procesu donošenja određenih odluka važno argumentirano pojasniti mišljenja i pogled organizacije, tvrtke ili institucije, ali istovremeno očuvati reputaciju i pridobiti razumijevanje svih dionika.
Mnogi praktičari odnosa s javnošću smatraju lobiranje podskupom odnosa s javnošću i definiraju ga kao "specijalizirani dio odnosa s javnošću sa svrhom uspostavljanja i održavanja odnosa s tijelima državne vlasti“, a CIPR (The Chartered Institute of Public Relations) opisuje lobiranje kao „disciplinu unutar odnosa s javnošću čija je opća namjera informirati i utjecati na javnu politiku i zakon“. Ipak, komunikacijske stručnjake, kojima je u opisu posla komunikacija i izgradnja odnosa s javnostima, vrlo često se spominje u negativnom kontekstu vezano uz aktivnosti lobiranja ili pojednostavljeno, kao struku kojoj posao lobiranja ne bi trebao ići u opis posla. To uglavnom proizlazi iz nerazumijevanja onoga čime se zapravo bavimo pa se još uvijek PR poistovjećuje s odnosima s medijima.
Kako u samom lobiranju nema ništa sporno, tako nema ni u tome da se komunikacijski stručnjaci bave lobiranjem. U zemljama s razvijenom praskom lobiranja, lobiranje i odnosi s javnošću često se nadopunjuju, a u samoj srži je učinkovita komunikacija. Pritom je naravno imperativ etično ponašanje i transparentnost kako bi se očuvalo povjerenje.
Kao struka, možemo pozdraviti donošenje Zakona o lobiranju jer će, kako je i sam ministar Malenica rekao, demisitificirati posao lobista.
Međutim, nije u tome ključna stvar pa se, kao što je uobičajeno kada se donose Zakoni u Hrvatskoj, i u ovom slučaju nameće onaj „ali“. Naime, ovaj Zakon opet neće riješiti ključan problem, a to je neovlašteno lobiranje kojim se uglavnom služe oni koji se u Zakonu o lobiranju nazivaju lobiranim osobama. Nažalost, sve veće afere kojima svjedočimo u medijima upravo su proizašle iz neovlaštenog lobiranja kojim se bave državni dužnosnici. Tako su se istaknute figure ovih afera, umjesto svojim dužnosničkim poslovima, bavile isključivo lobiranjima na raznim stranama. I to nisu radile radi javnog, već isključivo osobnog interesa.
Čini se da je i u ovom prijedlogu Zakona propušteno jasno definirati uloge, odnosno obveze lobiranih osoba, posebno u kontekstu transparentnog izvještavanja o aktivnostima lobiranja. To ponovno ostavlja prostor zlouporabi položaja i potencijalnom trgovanju utjecajem. Državni dužnosnici svakako mogu i trebaju biti lobirane osobe. I normalno je da u svojim uredima primaju privatne poduzetnike i investitore kako bi takvi sastanci u konačnici rezultirali projektima ili javnim politikama koje će donijeti boljitak društvu u cjelini. To i jest smisao politike i temelj povjerenja građana u institucije. Međutim, sastanci u klubovima ili pod okriljem noći nikako nisu prihvatljivi u odnosu lobista i lobirane osobe te impliciraju zlouporabu službenog položaja i koruptivne radnje.
Kvalitetan Zakon o lobiranju može olakšati posao svim ključnim dionicima. Stoga, kako bi ostalo što manje prostora za neovlašteno lobiranje, svaku ulogu u procesu važno je temeljito definirati pa tako i onu lobiranih osoba.
U suprotnom, to će biti samo još jedan u nizu Zakona koji neće riješiti ono što bi zapravo trebao i ostati samo slovo na papiru.
Comments