Hrvatski ured za osiguranje je, temeljem odluke svog Upravnog odbora, u kojem su zastupljeni predstavnici svih društava za osiguranje koji obavljaju poslove osiguranja od automobilske odgovornosti, podnio Ustavnom sudu RH prijedlog za pokretanje postupka ocjene suglasnosti određenih članaka Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju koji nameću društvima za osiguranje obvezu izdvajanja 10 posto naplaćene funkcionalne premije osiguranja od autoodgovornosti za potrebe financiranja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

Hrvatska društva za osiguranje tako smatraju da im se osporenim odredbama nameće neprimjerena obveza financiranja HZZO-a, te da se ne ispunjava prvotni cilj odredbi zakona, a to je naknada stvarne štete HZZO-u, koju prouzroče vozači koji imaju osiguranu svoju odgovornost.

Naime, hrvatska društva za osiguranje su i ranije vršili isplate naknade stvarne štete HZZO-u u proteklim godinama temeljem faktura HZZO-a (iznosi su se kretali od 42 do 67 milijuna kn godišnje), a novim Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju nameće im se obveza isplate iznosa HZZO-u od oko 260 do 270 milijuna godišnje na ime naknade „prouzročene štete“. Visina nove financijske obveze nema nikakvih dodirnih točaka s iznosima stvarne štete koju pričine osiguranici, za koje društvo za osiguranje odgovara u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama preuzetim ugovorom o osiguranju. Radi se, dakle  o preko 200 milijuna novostvorene obveze, za koju društva za osiguranje smatraju da se radi o nametu uvedenom za financiranje zdravstvenog sustava.  

HZZO je ovakvim protuustavnim zakonskim uređenjem stavljen u privilegiran položaj budući da isti sada ima pravo na iznose koji višestruko premašuju iznos stvarne štete, bez da mora dokazivati ostvarivanje svih pretpostavki za odgovornosti za štetu, te si uzima pravo na naknadu i prije nego što je sama šteta nastala, za razliku od svih ostalih fizičkih i pravnih osoba koje to pravo nemaju.

Negativni učinci koje osporene odredbe Zakona o obveznom zdravstvnom osiguranju imaju na društva za osiguranje su iznimno veliki te ugrožavaju vrlo osjetljiv sustav obveznog osiguranja od automobilske odgovnornosti, koje se i bez ovakvih odredbi nalazi u iznimno delikatnom položaju što vrlo često navodi i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga, kao nadzorno tijelo društava za osiguranje.

...

Hrvatski ured za osiguranje je također u ime hrvatskih društava za osiguranje i reosiguranje, temeljem odluke Upravnog odbora, podnio i prijedlog za pokretanje postupka ocjene suglasnosti s Ustavom pojedinih odredbi Zakona o članarinama u turističkim zajednicama.

Tim zakonom određeno je da svaka pravna i fizička osoba koja u turističkoj općini ili gradu ima svoje sjedište ili podružnicu, pogon, objekt u kojem se pruža usluga i slično, a koja trajno ili sezonski ostvaruje prihod pružanjem ugostiteljskih usluga, usluga u turizmu ili obavljanjem s turizmom neposredno povezanih djelatnosti, plaća članarinu turističkoj zajednici (čl. 3.). Međutim, iz nepoznatih razloga i bez ikakvih valjanih argumenata, člankom 4. navedenog zakona određeno je da pravna ili fizička osoba  koja obavlja djelatnost osiguranja i reosiguranja mora plaćati članarinu turističkim zajednicama. Društva za osiguranje i reosiguranje niti po jednom kriteriju ne mogu biti svrstane u obveznike plaćanja članarine jer niti trajno niti sezonski ne ostvaruju prihod od pružanja ugostiteljskih djelatnosti ili usluga u turizmu niti ostvaruju prihod obavljanjem s turizmom neposredno povezane djelatnosti.

Štoviše, djelatnost osiguranja i reosiguranja je razvrstana u skupinu za koju su predviđene najviše stope (0,18 – 0,25) koje se primjenjuju na osnovicu (ukupni prihod) za obračun visine iznosa koji se plaća kao članarina turističkim zajednicama. Visina stope koja je predviđena za primjenu na prihode društava za osiguranje i reosiguranje je 25 posto do 500 posto viša od one predviđene za fizičke i pravne osobe koje obavljaju neke druge djelatnosti, a koje ostvaruju određenu korist od turizma.

Objektivni izračuni ukazuju da se društvima za osiguranje i društvima za reosiguranje nameće obveza u iznosu od preko 25 do 27 milijuna kuna1 samo za 2009. godinu.

Hrvatski ured za osiguranje je, u ime hrvatskih društava za osiguranje i reosiguranje, o navedenim spornim odredbama oba zakona, koji im nameću preko 225 milijuna kuna novih obveza godišnje, obavijestio HANFU te uputio dopise svim mjerodavnim institucijama (Ministarstvo financija RH, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi RH i Ministarstvu turizma RH) tražeći mogućnost da putem radnih sastanaka prezentira sve argumente koje ukazuju na neprihvatljivost ovakvih uređenja te upućivanje izmjena navedenih zakona u parlamentarnu proceduru po hitnom postupku.