Učite se biti multifunkcionalni ili ste prepušteni samome sebi

Većina ljudi kada priča o multifunkcionalnosti, onda misli upravo na primarne funkcije i funkcije višeg nivoa.  Pretpostavimo na minutu, da vjerujem da ljudi nisu sposobni biti učinkoviti za vrijeme obavljanja više higher-level  funkcija istodobno  (što ne mislim u stvarnosti), ono o čemu zapravo pričaju jest mogućnost da skaču naprijed nazad između jednog i drugog zadatka.

Mogu li ljudi pisati, stati, provjeriti mailove, odgovoriti, pa nastaviti pisati, provjeriti TweetDeck, pročitati nekoliko tvitova, postova, provjeriti neke linkove, brzo pročitati članak na nekom blogu, preslušati novu pjesmu i ponovo se vratiti pisanju i svejedno biti učinkoviti, unatoč činjenici da to rade više puta dnevno. Ili možda trebaju samo pisati svoj članak? Zatim provjeriti svoje mailove, zatim provjeriti TweetDeck, recimo za vrijeme ručka možda. Tada otići na link pročitati članak. Možda staviti taj post u naš Bookmarks – možda nam dobro dođe za neki članak u budućnosti. I tada ponoviti to sve još jednom prije odlaska doma.

Ja osobno ne bih tada ništa učinio.  Smatram da multifunkcionalnost može biti puno učinkovitija – većina ljudi još uvijek nije shvatila kako ju koristiti na najbolji mogući način. Čak i ako nekim ljudima ide jednostavno bolje „skakanje“ između zadataka, to je nešto u čemu i mi možemo biti bolji. Jedini razlog zbog kojeg neki ljudi ne mogu biti učinkoviti „multitaskeri“ jest što nemaju dovoljno prakse.

Revolucija informacija

Žao mi je „normalnih ljudi“. Sebe ne smatram normalnim.

Pretpostavka da je multifunkcionalnost zabluda podrazumijeva da svatko uči isto. Mi ne. Za većinu ljudi to može biti istina, ali postoji skupina ljudi unutar cjelokupne populacije čiji mozak radi drukčije od drugih.

Većinu moga života su mi govorili da imam određene invalidnosti. U osnovnoj školi, rečeno mi je da neću uspjeti završiti ni srednju školu. U školi sam prolazio s trojkom i to uz puno rada. Ali ja sam uspio maturirati i završiti fakultet, pa i magistrirati. Ispostavilo se da sam samo učio drukčije od ostalih, te da je to moja „invalidnost“.

Kao što vidite ja imam ADD, odnosno patim od poremećaja nedostatka koncentracije. Pritom ne mislim na neispavanost, turbo rastresenost i prekomjernu razinu kofeina u krvi kao što većina ljudi u šali o tome priča. Nego pravi ADD (Attention Defficit Disorder), kod kojeg moram uzimati lijek kako bi se fokusirao, te kofein kako bi se opustio, a ne razbudio.  

Nažalost, mi živimo u takvom društvu gdje nitko ne vidi trn u svom oku, nego samo u očima drugih.

Ali vjerujem da ipak postoji nada za neke od vas. Multifunkcionalnost se može naučiti jednako kao i izgradnja mišića. Neki tipovi učenja trebaju izbjegavati multifunkcionalnost, ali u većini radnih okruženja, vjerujem da to može biti uspješno mentalno stanje.

Nemojte bježati od multifunkcionalnosti; naginjite k njoj, razvijajte ju.

Vjerujem da tamo negdje postoje ljudi koji nikada neće naučiti biti multifunkcionalni. Također vjerujem da za to nisu sposobni ni neki jako pametni ljudi i za njih se ja zapravo brinem. Moje osobno gledište nalikuje bodovanju francuskog filozofa Michaela Foucaulta u knjizi „Madness and civilization“(Ludilo i civilizacija), u razvoju svaki skok naprijed ostavlja iza sebe dio populacije.

Na faksu sam radio u maloj grupici sa skupinom odraslih zaostalih u razvoju. To su krasni ljudi koji jednostavno ne mogu funkcionirati u našem društvu bez pomoći. Mnogi od onih s kojima sam radio savršeno bi funkcionirali u društvu u nekom drugom stoljeću prije industrijske revolucije. Imali bi godinu do dvije za obrazovanje, a zatim bi se počeli baviti ručnim radom. Ali sada je društvo toliko „uznapredovalo“, da za njih u njemu nema mjesta.

Mnogi nam govore, pa se i sam slažem, da mi proživljavamo sljedeću revoluciju. Mislim da će većina ljudi razviti vještine za preživljavanje i napredovati u svijetu multifunkcionalnosti. Također mislim da potrebe za multifunkcionalnošću neće nestati, te da ljudi koji odbijaju novo stanje ili mu se zaista ne mogu prilagoditi će biti prepušteni samome sebi. Pod tim ne mislim da će završiti u tzv. malim grupicama, ali će svakako biti u nepovoljnijem položaju od onih koji se mogu prilagoditi i u nekim slučajevima napredovati.

Stoga, hoćete li se prilagoditi ili ćete sjediti prekriženih ruku i naokolo se žaliti kako niste relevantni?

Ili ćete odvojiti vremena za učenje i razvijanje vaših moždanih vijuga? Nemojte očekivati bilo kakve simpatije od mene. Ali ja sam sretan ako mogu pomoći. Ako ne znate kako početi, započnite ovdje: http://www.newcommbiz.com/there-is-not-too-much-information/.

Znam da sam uznemirio neke od vas. Žao mi je. Ali neka mi bude. (Još uvijek neću promijeniti svoje mišljenje).