(Tele)vizionari iz sjene

Famozni dotcom-krah devedesetih upravo je nepresušno vrelo zanimljivih priča o uzlazima i padovima. Ovaj vam put donosimo priču o kompaniji za koju (gotovo) nitko ne zna, a koja je praktički započela trend webcastinga i internetske televizije

 

Kao i većina drugih kompanija o kojima smo pisali na ovim stranicama, i Pseudo.com bio je revolucionaran i ispred svog vremena – što ga je vjerojatno i pokopalo. Riječ je, naime, o jednom od prvih pravih webcasting servisa (ako ne i prvom) – jednom od onih fenomena za koje je malotko čuo, i to naprosto zato što su se pojavili (i nestali) daleko prije nego što su tehnologije koje su ih podržavale postale dio mainstreama.

 

Pseudo.com svoj je život počeo za pojmove internet-servisa daleke 1993. godine, pod sasvim drugim imenom i s posve drukčijim ciljem – kao Jupiter Interactive, spin-off kompanije za istraživanje i analizu tržišta Jupiter Communications, koju je osnovao Josh Harris, jedno od poznatih imena dotcom ere. Kao i kod većine sličnih kompanija, počeci Jupiter Interactivea bili su asketski skromni: u malenom, zadimljenom uredu, u kojem su Harris i Jacques N. Tege, animator i programer, načinili za to vrijeme poprilično vizionarsku animaciju naslovljenu "Launder My Head". Protagonisti animacije bile su animirane avatarolike figure s monitorima umjesto glava, na kojima su se nalazile slike njihovih lica. Bila je to Harrisova vizija budućnosti internetske komunikacije, iz koje se ubrzo izrodila kompanija Pseudo Programs Inc .

 

Od animacije do vizije

 

Valja imati na umu da je tada web većini ljudi bio potpuna nepoznanica, online servisi u Americi svodili su se na Compuserve i Prodigy, a francuski je Minitel (svojevrsna preteča weba, inicijalno bazirana na tekstualnim terminalima) još uvijek žario i palio. Pravo je stoga čudo da su Harris i društvo uspjeli vodstvu Prodigyja prenijeti svoju viziju i nagovoriti ih da prihvate Pseudovu ponudu da im uslugu tradicionalnog, tekstualnog chata pretvore u – za tadašnje pojmove (pre)futurističku – brbljaonicu, s podrškom za avatare i multimediju. Još jednom, sjetite se da je to još uvijek bilo vrijeme dial-upa i BBS-ova!

 

Ugovor s Prodigyjem Pseudu je omogućio da vodi vlastiti “kanal“ (zvan – kako drugačije nego – Pseudo) i niz chat-roomova te izravno ubire postotak od zarade. Kanal je ubrzo postao pravi hit i najposjećeniji dio Prodigyjeve online usluge te mladoj kompaniji praktički preko noći počeo donositi značajne količine novca – dovoljne da Harris za sebe i kompaniju unajmi čitav šesti kat tvorničke zgrade na Broadwayu, ukupne površine tisuću kvadratnih metara, i pokrije Pseudove troškove u sljedeće dvije godine.

 

Back to the future

 

Do 1998. godine, Real Media je otpočeo tihu online revoluciju video- i audio-streaminga, a internet i web u potpunosti istisnuli BBS-ove i online usluge poput Prodigyja. Pseudo je postao Pseudo.com i među prvima počeo s emitiranjem živog audioprograma, a potom i videoprograma na webu. Da stvari još jednom stavimo u vremenski kontekst, napomenut ćemo da je jedna od najpopularnijih Pseudovih emisija tada bila Quakecast, posvećena FPS-igrama, a prvenstveno Doomu i Quakeu. Prvom Doomu i Quakeu. Godine 1999. Pseudo je već bio toliki hit da je bez većih teškoća izmuzao 17,5 milijuna investicije od Intela i Tribune Companyja (medijskog diva odgovornog za Chicago Tribune, LA Times i Baltimore Sun, po veličini drugog izdavača novina u SAD). Do 2000. godine, broj Pseudovih interaktivnih TV emisija porastao je na čak 50, s oko 200 sati živih emisija mjesečno! 

 

Skok s litice

 

Pseudo je propao već sljedeće godine, na vrhuncu svoje slave. Pseudova potpredsjednica uprave, Jeanne Meyer, izjavila je svojedobno za Reuters da je kompanija "naprosto ostala bez novca". Priča iza Pseudove propasti, međutim, nipošto se ne bi mogla nazvati jednostavnom...

 

Prve javno vidljive naznake problematične situacije unutar kompanije pojavile su se čak osam mjeseci ranije, u lipnju 2000. godine. Zbog novčanih zaliha koje su sve brže i brže kopnile, vodstvo Pseuda počelo je panično tražiti investitore i stezati remen. Otpušteno je čak 60 od 230-ak zaposlenih, a produkcija videoprograma skresana je na 12 sati živih emisija.

 

Ni dva mjeseca kasnije stvorila se odlična prilika za Pseudovu revitalizaciju, koju je uprava odlično iskoristila: počela je nacionalna konvencija republikanaca. Pseudo je ovaj važan politički događaj (na kojem republikanci biraju svoje predsjedničke kandidate) pokrio toliko intenzivno da se ubrzo našao pod gotovo jednako snažnim medijskim reflektorima kao i sama konvencija. Bilo je to razdoblje obnovljenog optimizma, što su jasno dokazivale i izjave Pseudovih čelnika. Glavni direktor David Bohrman tom je prilikom izjavio da su "mediji pokazali što Pseudo radi posve novoj publici" te da je pozornost koja im je posvećena u potpunosti nadmašila njihova očekivanja.

 

Optimisti bez iskustva

 

Nažalost, optimizam se pokazao neutemeljenim i preuranjenim. Ništa od toga nije bilo dovoljno da zaustavi neumoljivu inerciju Pseudove financijske propasti. Već nekoliko tjedana kasnije, na konvenciji demokrata, Pseudo je morao značajno skresati troškove i napraviti znatno slabije profiliran prijenos, koji je u medijima prošao posve nezapaženo. Ono što je uslijedilo bila je prilično nedostojanstvena otimačina za novim investicijama, koja je prošla neuspješno. Svih 175 preostalih zaposlenika završilo je na cesti, uključujući i Bohrmana te aktualnog predsjednika uprave, Tonyja Asnesa.

 

Najzanimljivije je bilo to što nitko od Pseudovih zaposlenika propalu kompaniju nije percipirao kao negativno iskustvo, već gotovo isključivo kao pozitivno. Jeanne Meyer je, primjerice, povodom proglašenja bankrota u medijima izjavila kako je "bila čast raditi u Pseudu, kompaniji koja je streaming videa i zvuka radila pet godina prije ikoga drugog".

 

Kad poslovni krah postane osobni

 

Josh Harris razloge Pseudove propasti pripisuje tržišnoj situaciji izazvanoj kolapsom dot-com industrije i lošom vremenskom procjenom. Naime, on nije uspio dovoljno brzo "uvaliti" Pseudo nekom od medijskih giganata, poput AOL/Time Warnera ili CBS-a (glavni kandidati koje je Harris snubio), a istovremeno postojeće investitore nije uspio navući na investiranje dodatnog novca, potrebnog da kompanija pregrmi kritično razdoblje. Harris je također poslužio i kao upravo idealan primjer razine do koje poslovni neuspjeh može utjecati na život menadžera – u očajničkom pokušaju da se vrati na medijske radare, "pukao" je do kraja te svoj stan pretvorio u reality show zvan "We Live In Public", u sklopu kojega se 24 sata dnevno, tijekom 100 dana, trebala emitirati njegova intima i svakodnevni život.

 

Harris se nadao da će mu ovo pomoći da se izdigne iz financijskog i poslovnog gliba te uspije započeti novi business: dizajn i prodaju sustava za snimanje reality emisija. Rezultat? Njegova ga je djevojka, užasnuta iskustvom, napustila 81. dana emitiranja, za show gotovo da nitko nije niti čuo, a Harrisov se bankovni račun nastavio vrtoglavo prazniti. Harris danas otvoreno priznaje da je te kobne 2000. godine doživio potpuni slom i otad se drži podalje od Silicijske doline i informatičke industrije. To ga, međutim, nije spriječilo da se sedam godina i 100 milijuna dolara kasnije ponovno okuša u medijskim vodama – trenutačno pokušava prikupiti novac za pokretanje "socijalne TV mreže" zvane Operator 11.

 

Pseudo pak i dalje živi zahvaljujući INTV-u – cybercasting kompaniji koja ga je nakon bankrota otkupila za samo 2 milijuna dolara. Za taj novac, INTV je osim imena i sitea dobio i Pseudov proprietary interaktivni TV operacijski sustav, stotine servera, deset studija za montažu i uredske prostore na Broadwayu. Poučen primjerom, INTV je Pseudo.com, međutim, sveo na znatno manje razmjere od izvornih; danas je riječ o video-news portalu lokalnog karaktera (ograničenom na područje New Yorka) na kojem radi tek 40 zaposlenih. (Ante Vukorepa, Plan B 9 )